ponedjeljak, 19. veljače 2018.

BLAZ - BLAŽENSTVO PRIRODE PRIRODE I (NEKADAŠNJEG) LJUDSKOG DJELOVANJA

Prije petnaestak godina sam za Franinu i Jurinu napisao reportažu o uvali Blaz na barbanskoj strani Raškog zaljeva nedaleko od sela Rebići, poznatoj po brojnim izvorima vode uz samu morsku obalu. Do njih su za sušnih ljetnih mjeseci barkama stoljećima dolazili i stanovnici Trgeta te okolnih sela na drugoj obali prekrasnog zaljeva. To nije bila jedina veza Labina, Labinjana i Blaza, budući da je u 19. stoljeću vlasnik tamošnjih mlinova, a bilo ih je pet, bila poznata labinska veleposjednička obitelj Scampicchio. Izgleda da je stari rimski put od Pule do Trsata vodio upravo preko Blaza i Trgeta, koji je po tome u "miraz" dobio i sadašnji naziv.

Kako sada opet pišem nešto o Blazu, a stare sam fotografije izgubio zajedno s "kompićem", danas sam se poslije podne opet zaputio na to čudesno lijepo mjesto, koje nije presušilo ni ratne 1917. godine, kada kiša nije padala mjesecima. Uostalom, do tog odredišta je svega oko 25 kilometara, što mi je dobra prilika da nakratko ostavim svoj Labin i njegov uobičajeni ritam življenja.

Prema selu Rebići skrećem kod raskrižja nedaleko od Barbana, gdje se s druge strane glavne državne prometnice Labin-Pula nalazi putokaz za Žminj. Kod tog mjesta u kojem se sve više osjeća dah turizma i niz novih lijepih zdanja s bazenima lijevo se skreće prema Blazu, na što upozorava i ploča s nazivom Barbanska rivijera.

Uzak put i stalna nizbrdica potvrđuje da sam na pravom putu, a uskoro zamjećujem i drugu, labinsku stranu Raškog zaljeva, koja mi iz ovog kuta izgleda sasvim drugačije. Nakon svega nekoliko stotina metara, gotovo gubim dah zbog iznenadnog pogleda na "moju" Labinšćinu. Gotovo spontano zaustavljam auto usred kolnika, uzimam fotoaparat u ruke i gutam slike neobičnog krajolika. Što je ljepše - točka gdje se naša rijeka Raša nakon 23 kilometra života predaje moru i spoju sa cijelim svijetom, brodovi u luci Bršici, zbiti Trget ili sam zaljev?

Dok odgovor na ta pitanje pokušavam dati sam sebi s autom sam već ispred plaže Blaz, koja je istodobno i privezište čamaca za lokalno stanovništvo. U zraku se još osjeća timbar ljetne vreve, ali to mene ne uzbuđuje, ne samo zbog toga što su plaže se druge strane mora mnogo ljepše, već što sam došao zbog izvora. I vode koja doslovce život znači. Sjećanje na moj prvi posjet dosta je izblijedilo, ali sam ipak na kraju plaže našao u korito omeđen izvor. Uspinjem se kamenim puteljkom i za koji čas vraća mi se ona prava slika - ispred mene, doslovce uz samo more (kao na rabačkoj rivi!), ostaci dva mlina s uređenom kamenom infrastrukturom. Malo podalje od njih ostaci kuće u kojoj su vjerovatno živjeli mlinari. Idem naprijed nekoliko koraka i ispred mene nevjerojatna slika - izvori bistre, vode svega kojih dvadesetak, tridesetak metara od mora kojem se podaju veoma brzo, bučno i podatno. Štoviše zapjenjeno! Neznam da li mi je miliji zvuk vode koja u stalnom brzom ritmu i vapaj hita prema moru, ili valovi koji se u stalnom ritmu i istom odmaku približavaju toj temperamentnoj i doslovce slatkoj vodi?

Sve ne neponovljivo na tako maloj udaljenosti od mog Labina(isto se odnosi i na Pulu). Teško da još igdje ima takvog spoja i tako razigrane prirode uz samo more, uz takvo graditeljstvo umijeće naših prethodnika. Neobuzdanu sreću, koju ne mogu iskazati riječima, već ću pokušati koliko-toliko fotoaparatom, pomućuje me začas samo pitanje - zbog čega smo mi danas toliko neodgovorni prema ono što nam je priroda podarila, a vrijedna ljudska ruka iz jednog drugog, nimalo lakšeg vremena, dodatno oplodila. Nažalost, to nije jedino pitanje na koje ne dajemo pravi odgovor. Možda bi češćim pohođenjem Blaza lakše i brze došli do pravog puta?



































   
 

subota, 17. veljače 2018.

PRUGA LUPOGLAV - ŠTALIJE

Kada mi je dobar znanac iz Pule jednom rekao da prvih godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, kada se Istra našla unutar granica Titove Jugoslavije, Labinšćina uvijek nije među Istranima izazivala lijepe asocijacije, u početku sam pomislio da se šali. Ili da je čak ljubomoran na nas Labinjane. Zar se tada, a i mnogo kasnije tom dijelu Istre nije "tepalo" crvena, radnička ili rudarska Labinšćina, snažno žarište NOB-a, jedan od najrazvijenijih dijelova Poluotoka i tome slično. Pitajući ga za objašnjenje svoje tvrdnje on će mi reći da je sve to točno, ali upravo zbog rudnika, u kojima je proizvodnja pokrenuta odmah nakon rata, zbog manjka rudara mobilizirali su se ljudi iz Istre, ali i drugih dijelova države za rad u raškim rudnicima. I to sve kao dobrovoljan rad, zbog čega su, pročitat ću kasnije, žene iz središnje Istre dolazile u Rašu moleći da im puste muževi, kako bi mogli nastaviti radom.

Slično je bilo i s dijelom "dobrovoljnog" rada u poljima Raške doline, a daleko najviše prilikom izgradnje pruge Lupoglav-Štalije. Do tada se ugljen prevozio uglavnom brodovima preko Bršice do riječke luke i potom ukrcavao na željeznicu, ili se kamionima ugljen dopremao do do željezničke stanice u Vodnjanu.

Onda je donesena odluka u Beogradu da se postojeća jugoslavenska željeznička mreža produži do Štalija na ušću rijeke Raše, pa je već 1948. godine počela gradnja pruge Lupoglav-Štalije, koja je u cijelosti bila dovršena tri godine kasnije.

I tu se ponavlja ista priča - bilo je nedovoljno radnika na gradilištu dugom 52 kilometra, a kako nije ni odaziv dobrovoljaca, omladinskih radnih brigada, bio i očekivan, a Revolucija nije imala vremena čekati, opet se poseglo za prinudnim radom ne samo stanovnika Istre, već i ostalih dijelova Hrvatske i Jugoslavije. I to je, uz ostalo, reče mi moj znanac, utjecalo na emigriranje dijela Istrana u Italiju i svijet.

Od tada je prošlo mnogo godina, a za tu prugu, izgrađenu uz mnogo žrtava, danas gotovo nitko i ne zna. Smanjenjem proizvodnje ugljena i prvim krizama rudnika sredinom šezdesetih opada i promet na njoj, a potom s gotovo i gase sve do osamdesetih proteklog stoljeća kada se obnavlja luka Bršica specijalizirana za prijevoz stoke, a u obližnjim Štalijama gradi i veliko skladište drva. Uskoro će i raspad Jugoslavije i nestanak tržišta, uz sve veći promet u Kopru, uz istodobni pad prometa u riječkoj luci, čiji je dio bila Bršica. Luka i dalje radi, ali daleko od nekadašnjih najava, a gotovo simboličan promet na pruzi stao je 2009. godine nakon što je navodno kod Kožljaka na prugu pao nasip.

Oni s malo dužim sjećanjem prisjetit će se da je predsjednik samostalne Hrvatske početkom devedesetih nedavno od Lupoglava svečano otvorio gradilište željezničkog tunela ispod Učke, kako bi se istarske pruge mnogo kraćim putem povezale s Rijekom, odnosno Zagrebom i cijelim zaleđem.  Radovi su uskoro stali. Kao što su stali radovi na tunelu s druge strane Učke nedaleko od Opatije još potkraj četrdesetih prošlog stoljeća, koji su trebali biti sastavi dio pruge Lupoglav-Štalije i projekt povezivanja istarskih pruga s hrvatskom mrežom. Stali su uz obrazloženje da za to nema novca, a još za Jugoslavije pisalo se da je iza te odluke stajala Slovenija, svjesna da će preusmjeravanjem prometa  preko tog tunela profitirati Hrvatska, ali da će Slovenija izgubiti veliki promet na svojim prugama. Naime, danas kao i onda do Rijeke i Zagreba iz Pule se željeznicom do njih stiže isključivo preko Divače, odnosno Ljubljane!

Danas se te ne baš omiljene, ali nekad toliko potrebne pruge, prisjećam samo kada automobilom preko nje prolazim na Most Raši, kod Potpićna te nedaleko od Kožljaka, ili prolazim slabo obrađenom, ali lijepom Raškom dolinom, gdje su i nastale ove fotografije.







         

petak, 9. veljače 2018.

OD ISTVANA DO STJEPANA, ILI STORIJA O SLIKARU ŠTEFANU NAJMANU

Kao novinar najradije sam pisao ljudima. Susrete s njima, skice za njihove portrete. Crtice o našim ljudima. Nama. I dok su mi izvještaji sa sastanaka i političkih skupovima sve češće ličili jedan na druge zbog sporog ili nikakvog rješavanja problema i stalnog ponavljanja tema, svaki tekst o ljudima bio je drugačiji, neponovljiv. Kao što je svako od nas neponovljiv, nije ničija kopija, bez obzira na neke sličnosti karaktera ili osobina sa svojima ili srodnog ponašanja po određenim društvenim klišejima ili aktualnim vrijednostima. Uz to, tekstovi o njima nisu bili nikakva kritika ili prosudba nečijeg karaktera, već pokušaj da što vjernije i autentičnije prikažem svog sugovornika. I naglasim njegove vrijednosti ili posebnosti, koje su me i potaknule na razgovor s odabranim sugovornikom. Za razliku od raznih komentara i osvrta ili iznošenja vlastitih sudova, koji se nekome nisu dopali, kod ovakvih tekstova u igri su bili neki sasvim drugi sudovi.

Zbog toga sam se ovih dana neobično obradovao kada sam, kopajući o mojoj arhivi, naišao na susret s labinskim samoukim slikarom Najmanom. Rodio se se u Mađarskoj kao Ištvan, za Jugoslavije u dokumentima se prezivao Stjepan, a svi su ga poznavali kao Štefana. Štefana Najmana. Na požutjeloj stranici Glasa Istre, odnosno njegove Istarske kronike našao se i moj susret sa slikarom iza kojeg je ostalo nekoliko tisuća radova. Bio je maksimalni realist, zapažao je, kao fotoaparat, svaki detalj na predmetu njegova stvaranja, pa je bio neobično popularan među iseljenicima, gdje je završila i većina njegovih radova sa slikama njihovih domova ili rodnih mjesta. Kada sam ga intervjuirao imao je "debelih" 64 godina, kao električar prije umirovljenja radeći u rudniku. Uživao je s kistom umočenim u bojama nakon čega su se bijela platna njegovim vještim potezima pretvarala u krasna djela. Bio je samozatajan i skroman, pa i onda kada je na izložbi labinskih samoukih slikara dobio glavnu nagradu.

Umro je u listopadu 2004.godine u dobi od 92 godine. Crtica o njemu u Glasu Istre, koji ej tada imao samo jednu stranicu Istarske kronike, objavljena je 10. siječnja 1977. godine, dakle prije 41 godine: Moj je urednik tada bio Puljanin Tihomir Staničić Ševa, koji će nekoliko godina kasnije emigrirati u Ameriku.Vremena prolaz, sjećanju ostaju, ili kako je pisalo na grobnici u rudniku poginulih njemačkih ratnih zarobljenika Tempora transit, memoria manet!




  

četvrtak, 8. veljače 2018.

SKOK DO NEGRIJEVE SPILJE I NATRAG U LABINSKU ZBILJU

Bez obzira na svoje vrlo duboke korijene Labin tekuću vodu dobiva tek 1937. godine. Zahvaljujući Raši, koja vodovodnu mrežu dobiva u prvim mjesecima svog postojanja! Do tada su stanovnici Labina dobivali vodu koja život znači putem većih ili manjih cisterni, od kojih su se neke nalazile i ispod temelja kuće. A kada  vode nije bilo u "kalanicama" po vodu se išlo na okolne izvore. Jedadn od njih nalazio se ispod samih zidina grada, koje su izgrađene do sredine tridesetih proteklog stoljeća, kada je lijepo uređen tamošnji izvor. Kažu da je taj izvor uvijek bio izdašan, ali da se dotok vode smanjio kada se počelo kopati ugljen ispod zidina grada, što je skrenulo neke podvodne tokove.
Do tog izvora dolazi se lijepim stepenicama, koje vode od Šetališta Svetog Marka iliti Piazze San Marco. Neznam koliko ih ima, ali njihov su broj zasigurno znale naše nonice i pranonice iz okolnih sela kojen su za male novce na svojim leđima za starogradske šinjore na svojim leđima nosile pune brente vode. Te nonice se nađu i na ponekim starim kartolinama, pa je i Gradsko vijeće tragom tog vodenog puta prije nekoliko godina donijelo odluku o postavljanju skulpture "none s brentom". Donijelo, ali gradska uprava kao da nikad nije za nju čulo. 

Bilo kako bilo pješačka staza prema Rapcu koja počinje tim stepenicama prolazi i nedaleko od tog izvora. Lijepog i zanimljivog, ali neuređenog i bez ikakvih ploča s upozorenjem o čemu se radi. Nastavljam put tom lijepom stazom i uskoro prolazim kraj napuštene kuće obitelji Milevoj, čiji jedan potomak živi u Australiji. Sve sam bliže mojem današnjem cilju - spilji zvanoj i Negrijeva spilja, još jednom biseru neposredna labinska okruženja.

I dok se okrećem prema starom gradu i njegovim sve ljepšim obrisima ubrzanim mi korakom prilazi jedna djevojka s ruksakom na leđima i planinarskim palicama u rukama pitajući me da li ovuda vodi put za Skitaču. U prvi joj mah kažem da je pogriješila, na što ona brzo vadi papirić s ucrtanom stazom i pita "Zar ovo nije Podvinje i staza koja s jedne strane ide za Rabac, a s druge za Lovronci i dalje prema Skitači?" Dok sam shvatio sam malo zaplivao mlada Ljubljančanka je već hitrim korakom nastavila put prema svom odredištu.

Ona desno, a ja, kao nekadašnji ljevičar, lijevo. Ona prema lijepoj Skitači, a ja prema istoj tako poželjnoj spilji, čije neposredno okruženje više podsjeća na slovenske planine, nego na neposredno zaleđe morske obale. Staza se čas uspinje, čas spušta, malo lijevo, malo desno i uskoro potpuni mir subotnjeg jutra počinje narušavati tiho žuborenje vode. Kada sam prvi put vidio tu ljepotu ostao sam bez teksta uz uzdah sreće. Toliko blizu našem Labinu, a toliko drugačije od naše svakidašnje slike. Ulaz u spilju podsjeća me na otvorena usta velike rube na suhom, iza kojih ostaje velika tajna. Za vrelih ljetnih dana u njenoj neposrednoj prožima vas svježina, a sada poseban miris svježe kristalno čiste vode koja prodire iz zemljine utrobe. I u stepeničastom kamenom koritu sporo, gotovo dostojanstveno, nastavlja svoj put prema nedalekom moru. 

S obje strane uskog korita potoka, koji za ljetnih mjeseci ostaje gotovo bez vode, propinju se uske staze kojim se spuštaju do zaseoka Principi, a potom lijevo vode u Labin preko Škrilica,a desno prekrasnim krajobrazom do same Vele đirine. Odlučujem se za povrata istim putem i začas sam, pun novih dojmova, na prostoru ispred već spomenute kuće u Podvinju. Ravno gore vodi staza do stepenica za Šetalište nekad zvano Kvarner, a lijevo put do Škrilica. Njime se služe i rijetki automobili, a oni koji poznaju dobro prilike, kažu da su još Talijani ovaj pravac planirali koristiti kao zaobilaznicu starog Labina, čiji bi jedna krak završavao nedaleko od gradskog groblja. Put je tek nešto istočnije od guste Pineta, koja priječi pogled prema drevnoj Alboni, ali se intenzivno osjeća  blizina grada Matije Vlačića Ilirika

Okrećem glavu desno i najprije je ispred mene Ripenda, a uskoro i Rabac. I prije nego što sam mislio pogled ispred mene zaustavlja se na novim kućama na Škrilicama, gdje se već osjeća dah turizma. Do parkirališta mi treba samo nekoliko koraka, i onda sam u hipu doma. Uz pomoć još "vrućeg" fotoaparata sređujem dojmove. I sada ih dijelim s vama.























.

.