Do 1922. godine u uvali Koromačno između Vošćice i Ubasa na maloj plaži mir između maslina i crnike remetili su samo tijekom ljeta rijetki kupači ili ribari, a onda su se pojavili građevinari i započeli gradnju tvornice cementa. Razloga da se talijanska tvrtka SPEMA Giuseppe Cornigliaro odluči za gradnju cementare na lijepom mjestu na istočnoj obali Istre bilo je više nego dovoljno. U njenom neposrednom zaleđu, tik uz crkvu svetog Ivana Glavoseka i srednjovjekovne utvrde gusara zvane Turanj, geolozi su otkrili ogromne količine cementnog lapora. Lokacija je bila uz samo more, što je bio idealni smještaj za jeftini prijevoz cementa brodovima u Italiju. Nije nedostajalo ni jeftine radne snage u kraju koje je preživljavalo od škrte zemlje, ribe, pa se sve češće okretalo pomorstvu. I što je ne manje važno, u neposrednoj blizini bili su rudnici ugljena u Krapnu, Vinežu i na Štrmcu. I četiri godine kasnije proizvest će se prve tone cementa iz prve tvornice na Labinšćini, koja će za ovaj kraj postati zaštitni znak kao za Labinjane i Rašane njihovi rudnici.I siguran kruh za ljude u njenom okruženju. Uz tvornicu je izgrađena luka za prihvat velikih brodova, oko tvornice je niklo naselje za zaposlenike, sa školom i drugim sadržajima. Podignuta je i crkva svetog Josipa, koja je nakon rata pretvorena u društveni dom, a kasnije i u urede tvornice. Proširena je i cesta od Svetog Lovreča, pa je Koromačno dobilo vezu s Labinom. Samo tada se nije zvalo tako već Valmanzzinghi, prema svemu sudeći prema konstruktoru luke i naselja. Na jednoj od razglednica kojih tada cementara ima dosta nalazi se i njegov potpis ispod razglednice poslane sinu. Dvije godine nakon početka godišnja je proizvodnja dosegla 28 tisuća tona cementa, a deset godina kasnije 62 tisuće tone, što je više od nominalnog kapaciteta tvornice.
U to vrijeme Italija ulazi u rat u Abesiniji zbog čega brodovi s teretom cementa plove uglavnom do tog ratišta. Kada se ratni plamen širi i Europom, pa Istrom cementara u Koromačnu prekida rad. Proizvodnja se obnavlja odmah nakon rata, kada vlada glad za građevinskim materijalom, pa je rast proizvodnje stalan.
Za cementaru su značajne sedamdesete godine kada se, u razdoblju od 1971. do 1974. godine, kada je cementara dio istarskih udruženih cementara, temeljito obnavlja proizvodna linija. Direktor je tada rudarski inženjer Drago Radalj, a ključna se oprema uvozi iz Rumunjske. Svjedoci tog vremena su i tri fotografije u prilogu teksta.
Do velikih promjena dolazi početkom 90-ih proteklog stoljeća nakon procesa privatizacije u Hrvatskoj, kada ova cementara dolazi u većinsko vlasništvo multinacionalne tvrtke Holcim iz Švicarske. Uz sve mijene ostat će zabilježeno da je ta cementara prvi industrijski kompleks u ovom dijelu Istre, koje ne bi bilo bez raškog ugljena. Njegov karakterističan gust dim vidi se i na nekim razglednicama Koromačna iz tog doba.
Ove fotografije nastale su 93 godine nakon njena osnutka, ili točnije 28. kolovoza 2019. godine na Dan otvorenih vrata tvornice cementa koji se već više godina obilježava na Sekovu, tradicionalni blagdan ovdašnjih ljudi. Uz niz priredbi ispred tvornice u središtu Koromačna i druge oblike predstavljanja prve tvornice na Labinšćini mnogobrojne posjetitelje, među kojima je i mnogo roditelja s djecom, najviše zanima njena unutrašnjost i proces proizvodnje cementa.
Nema komentara:
Objavi komentar