KAMPISTI - PRVI RABAČKI TURISTI

Sredinom pedesetih moja je generacija odbrojavala tek deseto ljeto, kada su se na našim cestama pojavili prvi strani motorizirani turisti, vozeći za naše pojmove super automobile. Ne znam da li smo više bili zbunjeni mi ili oni, ali s pravom se kaže da je svakog čuda tri dana dosta, pa smo se vrlo brzo privikli jedni na druge. Ne treba posebno naglašavati da su ti motorizirani turisti dolazili iz Zapadne Njemačke, ne samo najturističkije zemlje Europe već i zemlje s kojom smo još 1945. godine bili u ratu, a njihove razne zarobljenike "ugošćavali" do 1949. godine. Kako im je na okruglim pločicama bilo ispisano slovo D, u šali smo govorili da su došli iz Dalmacije, tobož' bogate provincije naše nove države. Gorivom su se opskrbljivali na benzinskoj pumpi kod današnje Osnovne škole Matije Vlačića, a kako su crpke bile mehaničke tu sam zaradio svoj prvi džeparac poli barba Johana Šumberca Lukića iz Svete Nedelje.
U glasilu Istarskih ugljenokopa iz 1955. godine pročitao sam podatak da u Rapcu uz 1500 domaćih ljetuje i 163 strana turista. Većina njih, a lako ih je bilo izbrojati, smjestila se u svojim šatorima u masliniku na Veloj đirini, kupajući se zajedno s brojnim obiteljima iz Labina i Raše. Okrijepiti su se mogli i nešto prigristi u ugostiteljskom lokalu poduzeća Jadran, zapravo u preuređenoj drvenoj konjušnici. Ta baraka s nadsvođenom terasom, u početku divlji autokamp, hotel Primorje i preko noći aktivirana kućna radinost, u čemu su Rapčani imali iskustva još iz austrijskog doba, bili su začetak i kvasac brzog razvoja komercijalnog turizma u dotad velikom kupalištu rudara zvanom Rabac.Vrlo brzo u svojim su domovima stanovnici Rapca imali prijavljenih 140 kreveta za turiste, što će naglo potaknuti i želju za gradnju obiteljskih kuća. Prvi korak opet čini rudnik koji za svoje zaposlenike na brdu nedaleko od kampa gradi malo naselje kuća. Kada nije bilo dovoljno mjesta u hotelu Primorje ili privatnom smještaju, turisti su noćili u ondašnjem hotelu Učka u starom gradu, a nešto kasnije iznajmljivanjem soba u svojim stanovima započeli su i hrabriji Labinjani.
 Razapinjanje šatora pod maslinama bilo je besplatno sve do 1959. godine, kada je netko u Općini shvatio da se može zaraditi i od tog novog posla, a ne samo od ugljena. K sebi su pozvali rabačkog učitelja Milana Komadinu, zvanog Učo, koji je bio i član Turističkog društva Rabac i objasnili mu njegov posao. Uz naputke dali su mu i drveni metar, kojim je trebao izmjeriti zaposjednutu površinu i potom, u dlaku precizno, odrediti cijenu! Izgleda da su se takve naplate prestrašili i turisti i naš Učo, koji se brzo prilagodio prilikama na terenu, pa se s gostima dogovarao o cijeni. U početku je od jednog do drugog šatora išao s torbom u ruci, a tek kasnije će se izgraditi mali poslovni prostor nedaleko od plaže. Rabačka turistička legenda Učo preminuo je u svibnju 2013. godine. Kampisti su bili najvećim dijelom Nijemci, potom Austrijanci, a i Čehoslovaci, koji su u jednom dijelu maslinika dobili svoj kutak za montažne kućice.
 O tim danima više od riječi govore ove razglednice koje pokrivaju razdoblje od kraja pedesetih do 1971. godine, kada je hotelskim kompleks Mimosa, Hedera, Narcis na rubu autokampa počeo dijeliti istu plažu.

(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.hr)