GVARDIJON GARBIN

Svaka je razglednica odsjaj jednog vremena, slika minulog doba. Što starija to vrijednija, što više teksta na njoj to je dragocjenija. Jedna od razglednica koja mnogo govori je i ova koju je izvjesna Nina Keber početom 20. stoljeća poslala svojoj prijateljici i vršnjakinji Angeli Sellan iz Vineža, koja je otišla, vjerojatno školovanja radi, živjeti u Beč. Jezik komuniciranja između malih signorina je bio talijanski, na kojem se govorilo u urbanim sredinama. Obitelj Selan je bila rodom iz Slovenije a u Vinež su se doselili radi zapošljavanja u tamošnjem rudniku. I toj istoj djevojci u otprilike isto vrijeme u Beč šalje razglednicu njena mama Ursula, objašnjavajući joj gdje se ona nalazi na tek tiskanoj kartolini Vineža. S njom majka komunicira na slovenskom jeziku. Nini Keber su  poznate njene vršnjakinje na ovoj razglednici, pa njihova imena uz objašnjenje šalje u Beč.
Za drugi dio ove sage o staroj labinskoj kartolini ne manje važan je onaj dio teksta u kojoj Nina navodi da "Garbin fa la quardia", misleći na uniformiranu osobu u desnom kutu razglednice.
Tko je zapravo bio Garbin? Bio je gradski čuvar, odnosno komunalni inspektor, koji je uniformu navukao još za Austrije, a oni koji ga se sjećaju iz vremena Italije, a tih je danas vrlo malo, svojedobno su mi rekli da je bio težak oko 160 kilograma!. Svojim izgledom, ali i uniformom te sabljom, koju je stalno vukao sa sobom, on je kod građana, a pogotovo  djece, izazivao poseban respekt. Ondašnja ga se djeca sjećaju kao izuzetno stroge osobe, koji je znao za svaku njihovu nepodopštinu, pa su ga se neobično bojala i uvažavala. Pogotovo što je znao usred nastave doći u razred iz njega izvući "griješnika" i u hodniku isprašiti ga po najdebljem dijelu tijela. Batine su ponekad dotakle i nevinu stražnjicu, ali je preventivni učinak ionako ostvaren.
Inače, signor Garbin je bio dobrodušna osoba, koja je znala zažmiriti na oba oka kada je netko siromašan kročio u državnu šumu da si priskrbi naramak drva za grijanje. O njegovom apetitu tek podatak da je za marendu znao pojesti "kašetu" sardela uz odgovarajuću količinu vina. Poslije rata se iselio u Italiju, a kažu da je jednom prilikom došao u Labin s automobilom koji je imao ojačane baleštre, odnosno opruge. Pravo mu je prezime bilo Nacinovich, bio je daljnji rođak sadašnjeg labinskog gradonačelnika, a nadimak je za prezime uzeo u vrijeme fašističke Italije, kada su se prezimena mijenjala u talijanska u skladu s novim zakonom.


(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)

.