Tako otprilike počinje članak o novom ponosu talijanskog fašističkog režima u milanskom tjedniku La Domenica del Corriere, u broju od 20. listopada 1935. godine, u kojem je najveći dio, a ne samo prva i posljednja stranica posvećena ratu u Etiopiji.
Vrijeme je to kada je zahuktalom ratnom stroju Mussolinija sve potrebniji ugljen iz Istre, čiji ubrzani rast proizvodnje se najavljuje vrlo detaljno. Uprava rudnika je u Krapnu, okna u Štrmcu, Krapnu i Karloti, a spominje se i Vinež, premda je on zatvoren već potkraj dvadesetih. Te je godine bilo u njima oko 1000 zaposlenih, kopalo se u dubini do 250 metara ispod razine mora, a dužina rudarskih hodnika tada iznosi oko 150 kilometara. Samo sedam godina ranije okno u Karloti, gdje će se 1936. godine početi graditi novi rudarski grad Arsia-Raša, dopirala je tek 47 metara ispod razine mora, a 1932. godine produbljena je na 148 metara. Autor teksta, koji se potpisuje pseudinom Glauco, koji tada najvjerojatnije nije bio u Istri, već je samo koristio dokumentaciju, navodi da samo u Karloti, uz godišnju proizvodnju od 300 tisuća tona, ima života za narednih trideset godina. Nakon točno toliko vremena raški se rudnik i zatvara.
Autor najavljuje i stalan porast proizvodnje, broja zaposlenih i nojsuvremeniju opremu, kao da je slutio da će se 1942. godine ona popeti na rekordnih 1,2 milijuna tona ugljena! Te je godine svečano inauguriran i novi rudarski grad u blizini Raše - ondašnji Pozzo Littorio d'Arsa. Godinu dana kasnije pada Mussolini, a mladi talijanski vojnici odlažu oružje i zabrinuta lica hitaju svojim domovima i svojim najdražima.
(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)
Nema komentara:
Objavi komentar