ponedjeljak, 11. studenoga 2013.

POSLIJERATNI GASTARBAJTERI U RUDARSKOJ RAŠI

Svojom dramatikom, dinamikom, gotovo mozaičnim ljudskim sudbinama prožete univerzalnim vrijednostima prve poslijeratne godine na rudarskoj Labinšćini izuzetan su predložak, kulisa i okvir za poseban film koji bi se vrlo rado gledao - uvjeravao me davno jedan od sudionika tog vremena. Vjerujem da je bio u pravu i da će se možda jednom naći i takvo pero koje koje će ondašnji život raških rudara i njihovih obitelji utkati u pitak scenarij. Život koji se odvijao u raznim pravcima, bio prožet različitim željama, nadama, iščekivanjima, strahovima. Jedni su u strahu, očaju i suznih očiju pakirali valiže i napuštali svoje domove, vraćajući se u rodnu Italiju odakle su u tek rođenu Rašu došli nekoliko godina ranije, ili u istom strahu od novog režima i države u istom pravcu napuštali svoja vjekovna ognjišta. Gotovo u istom času njihovi su se putevi presijecali s kolonama novih stanovnika Raše i Labina koji su u svojim rukama također grčevito držali kovčege. Među njima je bilo onih koji su na put do novog doma u neposrednoj blizini dolazili silom ili milom, s ozarenim licima, ili neizvjesnošću i strahom koja se zrcalima u njihovim očima. I bili upućivani u prazne domove izbjeglih stanara ili pak u logore za smještaj njemačkih ratnih zarobljenika. Dok su oni u odlasku plakali i proklinjali svoje najteže i najcrnije dane u životu, ovi drugi drugi se radovali i veselili novom životu u novom domu, novom gradu unutar granica nove države i novog, radničkog režima. Kako se val ljudi u Rašu nije slijevao samo iz bliže ili dalje okolice, ili iz gotovo svih dijelova Juge, već i iz Njemačke, Francuske, Amerike, Kanade i drugih zemalja naših iseljenika, koji su vjerovali u bolji život tek oslobođene zemlje, centar rudarskog svijeta postalo je kozmopolitsko mjesto. U kojem su se miješali ne samo različiti jezici već i životi, kulture, običaji, vjere, nade, sudbine, planovi. Izmjenjivale rudarske nesreće, ljubavi, uključujući i one "krive", rođenja, uhićenja nepodobnih, plesne zabave, sportski susreti, duga čekanja pred polupraznim trgovinama, paketi američke pomoći.
 Sjećam se američkih povratnika Blaževića, Šarića, francuskih Ličana Vranješa, djece naših inženjera, od kojih će većina, onako ili ovako, spakirati kovčege i napustiti rudarsku Rašu i Labin. Mnogo godina kasnije, u sasvim drugom i drugačijem okruženju upoznao sam i Hinka Hostara i njegov neobičan život put koji ga je iz njegove Njemačke doveo u Rašu. I on je vjerovao u bolji život u radničkoj Jugoslaviji, a kako je tih godina život u poraženoj Njemačkoj bio ne samo veoma težak, već nerijetko i ponižavajući, naš se heroj Hinko dosjetio kako uteći iz takve zbilje. Sjetio se da su mu roditelji bili podrijetlom Slovenci, što mu je omogućilo da se nađe među onim sretnicima koji su se našli na radnoj akciji Šamac-Sarajevo. Odatle je potkraj četrdesetih mladi zidar koji nije znao ni jedne naše riječi najkraćim putem došao u Rašu. I živio, kako i priliči mladom svijetu, punim plućima. Na jednoj će plesnoj zabavi upoznati svoju buduću suprugu, ali će se pohvaliti i priznanjem koje je 1949. godine od Direkcije Istarskih ugljenokopa Raša dobio kao uzoran radnik. Vjerovatno će ga usađene germanske radne navike uvesti u jedan od prvih saziva radničkog savjeta jednog od najpoznatijih kolektiva u Jugoslaviji. Bilo je to 1952. godine, a nedugo potom još jednom okreće novu stranicu u svom životu - vraća se u svoju domovinu Njemačku, koja se uz pomoć Amera i zahvaljujući vlastitoj radišnosti vrlo brzo oporavila od ratnih stradanja i ratnih odšteta.
Danas u kuću poodavno umrlog Hinka na Kapelici nadomak Labina tijekom ljetnih mjeseci rado svraća  njegov unuk, koji se rado prisjeća njegovih sočnih priča o životu u onovremenoj Raši. Možda ih pritom razmjenjuje za srodne ispovijesti unuka njegovih "kamerata" razasutih širom svijeta.




                                                         saznaj više: www.mat-flacius.com

Nema komentara:

Objavi komentar