četvrtak, 31. srpnja 2014.

SLIČICE IZ ŽIVOTA ISTRATRANSA

Prijevozničko poduzeće Istratrans bilo je jedno od najpoznatijih transportnih društava ne samo u Istri, već u cijeloj ondašnjoj zemlji. Nastalo je 1945. godine iz prometne sekcije Istarskih ugljenokopa Raša, najviše radi prijevoza ugljena do Vodnjana gdje se, do izgradnje pruge Lupoglav-Štalije, kamionima dopremao ugljen. I također radi prijevoz rudara iz većeg dijela Istre. Ubrzo će prijeći lokalne granice, postavši s vremenom poznat po prijevozu tereta u zemlji, ali i svijetu. Autobusne linije Istratransa spajale su Labin i Pulu sa Zagrebom i Beogradom, ali i Koprom, odnosno Trstom. Šoferi su bili poznati po visokoj profesionalnosti, prije svega ljubaznošću i korektinim ponašanjem prema putnicima. 
Ta je tvrtka bila poznata i po odličnim mehaničarima, odličnom servisu osobnih automobila, koji su svoje poslovnice imali širom Istre. Prvi fićo i drugi automobili "zastave" iz Kragujevca mogli su nse u Labinu kupiti upravo u trgovini Istratransa u prizemlju zgrade u Podlabinu, iznad koje se danas nalazi i kineski dućan.
U posljednjih dvadesetak godina sve je otišlo u prah. Ostala su samo sjećanja i fotografije u opbiteljskim albumima. Ove sam pronašao u albumu mog pokojnog oca Bepeta Kagarina, prvog direktora poduzeća koje je zapošljavalo nekoliko stotina ljudi, čija su primanja bila dosta iznad labinskog prosjeka.  Fotke su nastale uglavnom za njihova druženja, prilikom obilježavanja raznih godišnjica ili podjela priznanja, što su sve bili dobri povodi za druženje i dobru atmosferu. Čaša više, kada se nije bilo za volanom, ili radnom mjestu nije nikome smetala. A da su se i zaposlenici Istratransa voljeli fotografirati svjedoči i pretposljednja fotografija, kada se moj otac nepozvan našao u kadru prilikom poziranja većine ondašnje uprave. Bit će da je njihovo zurenje u fotoaparat komentirao riječima. "Ca ste tu, a ja vaš išćen po kancelarijah!"
Financijski stabilan kolektiv bio je i sponzor Nogometnog kluba Rudar, o čemu svjedoči i posljednja fotografija nastala za gostovanja "rudara" kod Virtusa iz Bolzana. Na fotografiji je ondašnji cijeli prvi tim, od kojih su danas živi Anđelo Milevoj i Lučano Miletić, koji se ubrzo iselio u Ameriku.















nedjelja, 27. srpnja 2014.

RABAC - "ULJEZ" LIDO PALACE

Narcis, Hedera i Mimosa, popularni rabački "cvjetni" hoteli izgrađeni su početkom sedamdesetih proteklog stoljeća na rubu autokampa na Veloj đirini. Tim je ulaganjem i dobivanjem nešto više od tisuću postelja zaokružen prvi ciklus gradnje i širenja hotela u popularnom Rapcu. Odmah u početku zbog svoje veličine i načina gradnje hoteli su izazivali podvojene reakcije, koje su dijelom bile i utemeljene zbog problema s njihovim prokišnjavanjem. Glavobolje su uklonjene desetak godina kasnije dogradnjom dva kata, čime se gubi njihova prvotna vizura.
Nova etapa u povijesti tih hotela dolazi početkom 21. stoljeća kada zapuštene hotele za 15 milijuna maraka kupuje Fillippo Horstman, uspješan talijanski hotelijer i kasniji počasni građanin Labina. Svoja iskustva brzo prenosi na svoje nove hotele, ulažući u početku mnogo pažnje u njihov okoliš. Ruže postaju njegov zaštitni znak, a ubrzo će njegovim gostima biti milije kupanje u novim vanjskim bazenima, nego u moru.
Prije dvije godine "bacio" se i na temeljito proširenje i obnovu Narciza, a ove godine ne samo da je isti tretman dobio i hotel Mimosa, već je u njegovom produžetku izgrađen hotel Lido Palace, oko kojeg se još uvijek vrte građevinski radnici.
Uz nove bazene, parkirališta, garaže, koji zahvaćaju i nekadašnji javne stepenice na putu do mora, ovaj kompleks doživljava velike promjene, koje će biti potpune obnovom Hedere, koja izgledom između dva nova hotela ne djeluje baš bajno. Dio njegova ograđenog carstva je nekadašnji uski put koji je Rabac spajao s Remcom i Gondolići. Nekada je započinjala kod kuće obitelji Škopac na samom u mjesto, a uz rub plaže prolazila je uz rub brda i nekadašnje teleferike prema spomenutim mjestima, odnosno samom Labinu. Taj je pravac bio i dio planova za gradnju prometnice uz obalu sve do Prtloga i Svete Marine. Danas je na tom mjestu rampa s pločom PRIVATNI POSJED, premda se u zemljišnim knjigama i dalje vodi kao javno dobro.
Ove razglednice podsjećaju na "cvjetne" hotele u prvim godinama svog rada, često u čvrstoj vezi  autokampom, na kojima se lijepi vidi nekadašnji javni bijeli put.

  

















utorak, 8. srpnja 2014.

LABIN - LEGENDARNI DOKTOR TOMASO LAZZARINI, POPULARNI MEDIH BARON - SIMBOL DOBROČINITELJSTVA I HUMANOSTI!

U drugoj polovici 19. i prvoj 20. stoljeća u Labinu je najpoznatija plemićka obitelj Lazzarini-Battiala, u čijoj je velebnoj baroknoj palači danas muzej grada. Zadnju etapu njihovog višestoljetnog življenja u Istri i Labinu, onu između dva rata, obilježila su tri brata - grof Giuseppe, vojnik, ratnik- dobrovoljac u Prvom svjetskom ratu, političar i najzaslužnija osoba za isušivanje Čepičkog jezera i uređenje doline rijeke Raše. Brat mu Nicola, u puku poznatiji kao Mikula, zemljoposjednik iz Svetog Martina. U sjećanju ostao ne samo kao posljednji labinski feudalac, već po velikoj ljubavi života - seljanki i udovici Mohorovici iz Golji.
Treći je brat, po imenu Tomaso, bio liječnik. I to ne bilo kakav doktor, već narodni liječnik, zbog svoje dobrote u tom istom narodu omiljeni štovan kao "medih baron." On se naprostio nije mogao i nije znao oglušiti na bilo koji poziv bolesnika. U bilo koje doba dana, u bilo koje vrijeme uvijek je bio spreman za intervenciju, pružanje pomoći. Zbog onovremene skromne zdravstvene službe i niskog standarda on je istodobno bio i liječnik, bolničar, babica ili zubar. Za njega su postojali samo pacijenti, oni koji su od njega očekivali pomoć, olakšanje, čudo. I sve popraćeno lijepom riječi. Nije ih dijelio na Talijane i one druge, bogate ili siromašne, mlade ili stare. Kada nije bilo novca za plaćanje usluge, najveća mu je hvala bila osmijeh i zahvalnost bolesnika. Nije uskraćivao pomoć ni partizanima za rata, jedan je bio od rijetkih Talijana ili nečlanova Partije, koji je znao za položaj partizanske bolnice u gustoj šumi poluotoka Ubas. Štoviše, za njih je uvijek bilo lijeka i druge medicinske pomoći, premda je time i sebe dovodio u životnu opasnost.
Jednu takvu priču s početka 1945. godine jučer mi je ispričala moja 87. godišnja cija Luce Černjul, rodom iz Žnjidari na Vetve. Sjeća se bila je zima, kada se u njihovom neposrednom susjedstvu ozlijedio mladi član obitelji Faraguna Sirotići. Bio je u partizanima, ali je na kratak predah potajice stigao u svoj skroman dom i u času nepažnje ranio se puškom. Nije bilo druge nego pješice krenuti u Labin, ravno u dom baruna mediga. U pratnji svoje vršnjakinje pod zaštitom noći pješice su krenuli u Labin. Kada su pokucale na njegova vrata počele su sa zamuckivanjem ponavljati da se njihov susjed ranio u polju, ali je on brzo shvatio da se radi o partizanu i drugoj vrsti ozljede. Reče im, služeći se svojom simpatičnom verzijom labinske cakavice, da će on odmah krenuti, ali da će one lakše od njega kod njemačke komande dobiti za njega propusnicu, bez koje se nije moglo kretati Labinšćinom. I nije bilo druge nego pokucati na vrata vojne komande, smještene u Našoj kući,  gdje su ponovile priču o ozljedi nepažljivog seljaka. I ubrzo se s važnim papirom vratile kod liječnika, koji je potom svojim automobilom krenuo prema Žnjidarima.
To je samo jedna od bezbroj priča o bezgraničnoj humanosti i dobroti omiljenoj labinskog liječnika između dva svjetska rata. To mu ipak nije pomoglo da se ne zamjeri novom komunističkom režimu, u kojem je bilo dosta njegovih štovatelje, ali i onih koji se bili više nego kruti, pa je nakratko završio i u zatvoru kao narodni neprijatelj. Stoga se i on odlučio na emigraciju u Italiju, gdje je u Milanu umro 1955. godine.
Da se dobre stvari ipak ne zaboravljaju potvrdilo se prije desetak godina kada je jedna ulica u zapuštenom dijelu starog grada, dobila njegovo ime. Vjerojatno će nove generacije povjesničara Labina, neopterećene ideologijom i politikom, znati na pravi način istražiti i obilježiti život i djelo contea Tomasa Lazzarinija, popularnog "mediga barona" i velikog humanista, koji je, uz ostalo, 1935. godine najzaslužniji za otvaranje bolnmice u palači Negri.