utorak, 13. siječnja 2015.

QUINTINO BASSANI - LABINSKA LIKOVNA LEGENDA

Tek kada bacim pogled unatrag shvaćam kako vrijeme (nepovratno) leti. U tom pogledu shvatih da je moj prijatelj i u mnogočemu uzor Quintino Bassani ovaj svijet napustio 5. travnja 2007. godine, nešto više od dugih sedam godina! Da me netko pitao kada je to bilo vjerojatno bih mu odgovorio prije nekoliko godina, ali ne toliko. Možda je takva vremenska projekcija plod činjenice da je on postao i dio mog života, zbog čega su mi mnoge njegove riječi, geste,vicevi, dosjetke, komentari, ili osmijeh i držanje ušle pod kožu. I postale dio njega.
Sjećam ga se još iz studentskih dana u Zagrebu, gdje je markantni i šarmantni akademski slikar bez lijeve ruke zanimljiva imena i prezimena,vrlo često u društvu zgodnih Zagrepčanki, za nas mlade Istrane bio mjera uspjeha u velikom gradu. Istodobno, i zaštitni znak nas Istrana i Istre, koju je toliko volio i više nego uspješno predstavljao.
U njegovom ću se društvu više nalaziti u Labinu kao mladi novinar, u koji je on redovito dolazio tijekom ljetnih mjeseci u svoj dom i atelje u starom gradu, koji me i danas podsjeća na njega. Kao i njegove slike s toplim bojama Labina i zavičaja u mojem domu. Isto kao i njegove slike impresionirala me njegova cakavica, kao i vječito buntovnički duh kroničnog ljevičara, koji nije trpio nepravdu. Zbog toga će kao dječak od kojih 15 godina otišao u partizane, u kojem je kao crtač u propagandnom odjelu, u jednom okršaju s njemačkim vojnicima ostao bez lijeve ruke. To mu nije smetalo, štoviše izgleda da ga je još više obvezivalo, da bude vrlo kritičan prema svim slabostima i u socijalističkoj Jugoslaviji, ali i kasnije u samostalnoj Hrvatskoj.
Možda ga je život u Zagrebu, gdje je 1955. godine diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti, još više vezivao uz njegovu Istru, i posebno Labin. U njegovoj bogatoj ostavštini čuvaju se i njegove pjesme na cakavici posvećene istarskoj zemlji, kamenu i ljudima, zbijene između njegovih crteža. Kada je nepunu godinu nakon njegove smrti Naklada Mathias Flacius izdala zbirku pjesama Labinski versi 2 u njoj su se našle njegove pjesme i crteži, kao glavna ilustracija knjige. Njegov pejsaž labinskog tla našao se i na korici te zanimljive knjige Dio njih objavljujemo u u ovom tekstu, uz koje su se našli i njegovi crteži iz partizanskih dana, kada je službeno zvao Petko Basanić, a sam se potpisivao s Basanićq. Ti su radovi prenijeti iz zbornika Radnički pokrtet i NOB općine Labina iz 1980. godine, u kojima se ispod njih navodi da je tijekom rata Quintino bio suradnik Pazinskog vjesnika i Porečkog vjesnika, glasila okružnih propodjela Pazina i Poreča. I u povijesnim prikazima
navodi se kao Petko Basanić, na koje je ime dobio osobnu iskaznicu odmah nakon rata..
Samo je to malo,skromno sjećanje na prvog poslijeratnog labinskog i istarskog akademskog slikara i neobično drage osobe, čiji se grob nalazi na labinskom groblju. Uz osjećaj da zaslužuje više naše pažnje i ljubavi u znak zahvalnosti na njegov ogroman stvaralački opus.
I još nešto, nimalo manje važno o Quintinu Bassaniju - u njemu je začeta zamisao o pokretanju Mediteranskom kiparskom simpozija na Dubrovi, do koje je došao u suradnji s kiparicom Milenom Lach, a ubrzo ju je prigrlio i jedan drugi veliki labinski akademski slikar i kipar - Josip Diminić!
  










četvrtak, 8. siječnja 2015.

STENICE - LABINSKI TOPONIMI

Stijena. Stina, Stenice. Ovaj posljednji naziv, točnije toponim, nalazi se na putu za Presiku, udalje kojih par stotina metra od središta drevnog Labina zvanog Crća. Stenice - neobično topao naziv, izrečen u obliku svojevrsnog tepanja.
Na pola puta do Stenica nalazi se napuštena zgrada nekadašnje mesnice, u kojoj je prvih poslijeratnih godina, koliko se sjećam, bilo sjedište labinskog društvenog poduzeća Mesopromet. I upravo iz tih godina ostale su mi je u sjećanju te Stenice, koje je naziv očito dobilo po stijenama na tom lokalitetu odakle se pruža prekrasan pogled ne samo na stari grad, već i Podlabin. I tu se jedan pravac ceste odvaja prema selu Kapelice, odnosno Blato, a drugi nastavlja prema Presici i gradskom groblju, odnosno Sv. Marini i drugim mjestima južno od Rapca. Budući da je moja mama imala sestru na Kapelici, a otac roditelje u Presici, s majkom sam često hodao tim pravcem. Polazna mi je točka bila kuća u Viletama, ondašnjoj Zagrebačkoj ulici,smještena u podnožju Labina. Kako sam uvijek bio nestrpljiv, nije mi se dalo čekati mater (žene uvijek kasne), odlučio sam da ću je počekati malo podalje od kuće. Najprije sam stigao do stepenica, i kada se mama nije pojavila, novo odredište je bila kuća od Šturli, pa Crć. Sve dok nisam stigao do Stenica. I onda me nije bilo teško bez teškoća stići do moje cije Gašparine. Prestrašenu mamu sam tu dočekao kojih pola sata kasnije, koja je mislila da sam se izgubio.
Zbog toga Stenice, gdje je živjela obitelj Zulijani, ne mogu nikad zaboraviti. Na tom su mjestu stajali i autori dviju razglednica nastalih u rasponu od kojih tri desetljeća. Prva je u svijet krenula 30-ih godina proteklog stoljeća. Prvi dojam je više nego zanimljiv uz spoznaju da je Labin lijep i iz tog kuta. U prvi plan upada već spomenuta zgrada mesnice, ali i stupovi javne rasvjete, koji su se provlačili do Presike. Iskusnije (i starije) oko zamijetit će još da na desnoj strani nema školske zgrade na Rialtu, nedaleko od današnjeg parkirališta. Na usponu u grad, ondašnjoj Salitta Mussollini nema ni kuće obitelji Višković Šturla, a ni nekadašnje ljekarne i hotela Roma.
Na drugoj kartolini s početka šezdesetih na svom je mjestu i dalje zgrada mesnice, kao i škola na Rialtu, koja će se nekoliko godina kasnije urušiti zbog nedopusativog i nekotroliranog rudarenja ispod temelja srednjevjekovnog mladića. Lijevo od nje je i zgrada kojega je onda koristilo vatrogasnog društva, a u pozadini je grad, u kojem je onda bilo manje ruševina nego danas.
Meni je ipak najdraža stijena u lijevom kutu razglednice, bez kojih ne bi bilo ni romantičnih Stenica, Gdje je hladna bura uvijek bila jača i fijukala oštrije nego inače!