TUPLJAK - MALO SELO POSLJEDNJEG RUDNIKA UGLJENA U HRVATSKOJ

Ožujak je mjesec kada se po tradiciji na Labinšćini najčešće govori o ovdašnjoj rudarskoj tradiciji i baštini. Razlog je poznat - prisjećanje na slavni štrajk koji je započeo 2. ožujka 1921. godine. Svega dvije godine po završetku Prvog svjetskog rata kada se Istra našla unutar granica Italije. Zbog toga će taj događaj poznat kao Labinska republika, koja je živjela nešto više od mjesec dana, a ugašena je u krvi, ovisno o akterima i političkom okruženju, dobiti razne atribute  - od prvog antifašističkog bunta u Europi, prvom rudarskom sovjetu izvan Sovjetskog Saveza, do pobune protiv Talijana, itd. Događaj po kojem se u Jugoslaviji slavio Dan rudara Hrvatske, a u Labinu je bio veliki općinski praznik. Događaj koji se naprosto ne može ignorirati.

Kao što se objektivno ne može ignorirati ni Raša, koja je izgrađena uz samo rudarsko okno prije 79. godina. Bez rudara ne bi bilo ni Raše.

Vjerojatno će se naći i način da se prigodno obilježi nastanak Podlabina, nekadašnjeg grada Pozzo Littorio d'Arsia, koji je 1942. godine svečano inauguriran u spomen na dan kada su fašisti osvojili vlast nakon marša na Rim. Opet u slavu rudara, odnosno ugljena bez čega ne bi bilo ni ovog grada u podnožju drevne Alvone, odnosno Albone.

Vrlo je mala vjerojatnost da će se u sličnoj prigodi usmjeriti pažnja na Tupljak, selo smješteno između Pićna i Učke, bez kojeg je nemoguće zaokružiti cijelu povijest rudarenja na Labinšćini. Ako je možda i sporno kada se točno počeo kopati ugljen u Krapnu, više je nego jasno kada je iskopana posljednja tona ugljena u našem kraju. Dogodilo se to u ponedjeljak 17. svibnja 1999. godine, a odluku je šest dana ranije donio posljednji direktor Veljko Karabaić. O tome više nego odlično, perom i kamerom, u svojoj knjizi zadnja smjena kazuje Marino Fonović, (opet) posljednji novinar raških rudara. O tome sam već detaljnije pisao na ovom blogu, pa sada idemo malo dalje u oslikavanju uloge tog sela u povijesti rudarenja u Hrvata. Posljednji rudnik na Labinšćini svečano je pušten u rad, a kada nego na Dan rudara-2. ožujka 1983.godine, Velikoj je svečanosti bila nazočna Milka Planinc, ondašnja predsjednica Saveznog izvršnog vijeća, odnosno Vlade Jugoslavije. Direktor Istarskih ugljenokopa bio je Serđo Baskijera, onda jedan od najuglednijih i najmoćnijih labinskih političara. Uz njega društvo premijerki, uz Labinjonku Emu Derossi-Bjelajac, najutjecajnijom hrvatskom političarkom, pravio je i dr. Lucijano Mohorović, predsjednik Općine Labin s jednogodišnjim mandatom.

Još tada u naslovu rudnika je naziv i Raše, koji će se promijeniti 1988. godine nakon što je zatvorena Jama Ripenda, u kojoj je ugljena bilo manje od prvotnih planova. Istarski ugljenokopi Tupljak bit će naziv nekada najvećeg istarskog kolektiva s kojim će se okončati era rudarenja duža od četiri stoljeća.

Zatvaranju Jame Ripenda prethodit će veliki povijesni štrajk, iliti obustava rada, koji je trajao 33 dana, od 8. travnja, do 11. svibnja 1987. godine. Bio je to najveći rudarski štrajk u socijalističkoj Jugoslaviji, koji je ubrzao ne samo zatvaranje rudnika u Ripendi, već i seriju štrajkova u zemlji koja će se ubrzo raspasti. Štrajk su započeli nezadovoljni rudari u Tupljaku, koji su se sve teže nosili s malim primanjima i velikom inflacijom. Očito, ima dovoljno "štofa" da ovo malo selo dobije značajnije mjesto u kronologiji rudarenja u Istri i Hrvatskoj, što će povjesničari jednog dana imati u vidu. Na rudarenje u njemu osim upravne zgrade podsjeća i rudarski toranj, popularni "šoht".