srijeda, 29. studenoga 2017.

BONIFIKA ILI MELIORACIJA RAŠKE DOLINE

Do početka tridesetih proteklog stoljeća ušće rijeke Raše u more u istoimenom zaljevu bilo je neuređeno, pa su velike površine bile praktički neupotrebljive. Nakon isušivanja Čepićkog jezera započelo je njegovo uređivanje sustavom brana, kanala i velikih crpki. Tim je velikim melioracijskim zahvatom moru otetom mnogo zemlje, čime je Istra dobila prve poldere, inače "patent" Nizozemske. Dobivene su velike poljoprivredne površine koje su se, poznate kao bonifika, odnosno dobro, najviše koristile za prehranu rudara Krapna i uskoro novog rudarskog grada Raše.

Odmah nakon završetka Drugog svjetskog rata opskrba hranom rudara i lokalnog stanovništva postao je jedan od prioritetnih zadataka novog režima. Kako je rat prekinuo sve faze melioracije doline rijeke Raše, poslu se prionulo čim je oružje utihnulo.

U skladu s novim pravilima igre radne akcije, ne samo mladih, bile su onda najkraći i najbrži put za ostvarenje dobivenih zadataka.

Ukoliko vas zanima kako je to izgledalo možete ovdje prolistati više stranica Glasa Istre iz tog vremena.



utorak, 28. studenoga 2017.

STARI KOŽLJAK ČEKA SVOJE SUTRA!

Svaki put kada se uputim prema srednjovjekovnoj utvrdi, kaštelu, burgu, svejedno kako ga nazivam,u meni se bude posebno osjećaji.
Čim s ceste Vozilići-Sušnjevica nedaleko od današnjeg istoimenog sela skrećem uskim putem preko godinama otpisane pruge Lupoglav-Štalije, kao da ulazim u neki veliki lijevak davno svršenih vremena zaglušujuće tišine. Koju još više naglašava obližnja Učka i kameni lanac što se gubi u obližnjem Kvarneru.
Još dok mislima prebirem po u korov zaraslim šinama pogled mi se zaustavlja kraj malog kamenim zidom ograđenog groblja usred kojeg mnoge tajne čuva mala crkvica. Pokraj nje se prošao dosta puta, ali svaki novi dolazak doživljavam kao prvi. Kao i susret s ostacima sela Zagrad, uz čije kamene kuće, opet sve puste, šeću duhovi nekog drugog i drugačijeg vremena. Svoj parkirani auto doživljavam kao svojevrsno skrnavljenje tog trajno svršenog vremena.
I dok uskim putem, kojega obilježiše planinari, gotovo kradom i šuljajući hitam prema nekoliko stotina koraka udaljenom drevnom Kožljaku, kao da osjećam da će mi svakog trenutka prepriječiti puti srednjovjekovni vitezovi i ratnici.
Lijevo pogled mi se gubi na Čepićkom polju i zvoniku crkve u Brdu, a magla koja se njime razvukla kao da mi nudi nekadašnje jezero.
Desno mi se oči uspinju strmim kamenim stazama što vode prema Liburniji. Kao da čekam da će se iza prve kamene gromade pojaviti koja koza, divokoza po kome je mojem odredištu nadjenut i naziv. Kožljak. Wachsenstein, ili Rastuća stijena, kako mu nadjenuše ime njegovi srednjovjekovni gospodari. Bilo ih je dosta i kasnije. Među njima i plemenitaši Nicolichi, kojega se povijest sjeća po njihovom često konzumiranom pravu prve bračne noći.
U hipu sam ispred lijepih kamenih vrata i još jednom hitam u zagrljaj ovoj srednjovjekovnoj ljepotici. Utvrdi od koje su ostali tek goli zidovi, uključujući i crkve svetog Hadrijana. Pažnju mi opet plijene lijepo stepenište kojim poskakujem da samog vrha kaštela, koji se na nekim mjestima sljubljuje sa strmim kamenim blokovima. Uz stalni osjećaj da sam nedobro došao uljez u nekom drugom dobu. I krivac za njegovu današnju sudbinu, koja mu je oduzela pravo na sutra. I ostavila tek bogatu prošlot, čiju poruku nikako da shvatimo.
I dok mi se u povratku pogled gubi prema njegovim kaštelima vršnjacima Kršanu i Šumberu, htjedoh reći Schoenbergu, koji su prije nekoliko stoljeća nadzirali među mletačkog i habsburškog imperija, sjetih se legendarnog Vladimira Nazora i njegovih priča o životu gospodara Kožljaka i okolnih seljaka. Ne bi li mi i on predbacio, da me ovdje sretne, zbog čega smo oduzeli dušu i pravo na sutra ovom srednjovjekovnom dragulju?
I večeras dosta dana nakon mog klanjanja sjeni Rastuće stijene misli mi teško izlaze iz grča tog vremenskog lijevka. Vir prošlosti mi neda mira. Kao ni ove slike.



















       

nedjelja, 26. studenoga 2017.

LABIN ODMAH NAKON BEČA, PARIZA, PRAGA... ILI PRIČA O PRVIM KARTOLINAMA

Neki dan čitam da su prve razglednice Beč, Pariz, Prag, Rim i drugi veliki europski gradovi dobili 1891. i 1892. godine. Nastankom fotografije one preko noći potiskuju dopisnice, prateći svugdje turiste i druge putnike, koji su se s radošću i ponosom javljali svojima s mnogih putovanja. Postale su ne samo prozor u svijet, ili najbolje, najbrže i najjeftinije sredstvo populariziranja turističkih odredišta.

Nakon što sam se podsjetio na "rođenje" kartolina još sam jednom, ne znam po koji put, pogledao moje albume starih razglednica i odmah sam našao nekoliko s labinskim i rabačkim motovom, koje su svega nekoliko godina mlađe od razglednica kupljenih nedaleko Eifelova tornja, bečkog Schoenbrunna ili rimske arene!

Za ovu priliku odabrao sam karakteristični motiv drevne Albone nastale u tri varijante potkraj 19. stoljeća, ili prije oko 120 godina.

Prve dvije imaju tekst ispisan na njemačkom jeziku Gruss Aus Albona, a razlika im je u boji otiska. Izdavač je isti Edgar Schmidt iz njemačkog Dresdena, koji je u to vrijeme izdavao još razglednice Opatije, Plomina, rapca i drugih mjesta. Prva nije putovala, dok je druga ima žigove Opatije, ondašnje Abbazie i Beča((Wiena).

Razglednica je putovala svega dva dana, od 22. do 24 travnja, a prenosile su je kočije upregnute konjima! U današnje, mnogo brže vrijeme tako brzu dostavu ne možete očekivati ni u snu!  Na adresu Fraulein Hosch poslao ju je njen dragi, koji je za odmora u Opatiji najvjerojatnije posjetio i Labin.
I treća razglednica je završila u Beču  na adresi gospođice Marianne, a poslao ju je njen stric Richard. Putovala je dva dana(opet) u jesen 1899. godine, a žig je bio dvojezičan - Rabaz i Rabac
.
Motiv i vrijeme nastanka razglednice su isti, samo je tekst na talijanskom jeziku. Drugi je izdavač - Labinjan Edoardo Palisca, tada službenik labinske pošte, koja se nalazila tik do gradskje lože.