srijeda, 7. veljače 2018.

FONTE GAIA-KOKOTI - GLAVNI IZVORI PITKE VODE NA LABINŠĆINI

Sve do 1937. godine Labinšćina nije imala vodovodnu mrežu. Te je godine izgrađen novi rudarski grad Raša, koji se spaja na novu vodovodnu mrežu, kojom je vodila potekla ne iz obližnjih Kokoti, već iz mnogo udaljenijeg izvora Kožljak u podnožju Učke. Zahvaljujući upravo Raši tih godina pitku vodu dobiva i Labin, a s njime i Rabac, Štrmac i Sveta Nedelja.

Raša, a i Labinšćina vodi s obližnjeg Fonte Gaia, na rubu tog mjesta dobit će otprilike tri godine kasnije, a ubrzo će se preko sela Brda tek izgrađena mreža spojiti s tim izvorom. Njegova je voda osjetno slabije kakvoće od izvora Kožljak i Plomn, čija je izdašnost, znatno manja, zbog čega oni nisu jamčili pouzdanu opskrbu, pogotovo u sušnim ljetnim mjesecima.

Nakon rata je kaptiran, odnosno uređen i vodovod u Kokotima u neposrednoj blizini Fonte Gaje, ali starije se generacije sjećaju nekadašnjih ograničenja u potrošnji vode za ljetnih mjeseci, kada se uz građane, industriju, pogotovo rudarstvo, početkom šezdesetih javlja i jedan novi i sve veći korisnik- turizam. Stoga je ne mali paradoks da ni danas vodovodna mreža nije u potpunosti izgrađena uz samo obalu, južno i sjevernije od Rapca, ali u ovom prikazu bit će tek nekoliko riječi, a i snimaka, o posebnostima izvora u Raškoj dolini.

Do isušivanja i uređenja ušća rijeke Raše početkom tridesetih prošlog stoljeća, što je bio jedan od najvećih zahvata u ondašnjoj Istri, što je i prethodilo gradnji istoimenog super modernog grada rudara, taj se izvor nalazio praktički na rubu samog mora, koji je ovdje prelazio u muljeviti, plitki zaljev boćate vode. Naziv Fonte Gaja u slobodnom prijevodu znači Živi izvor, od kuda i naša riječ žgajo za živahnog i aktivnog čovjeka. Dotok vode je bio dosta snažan, pa se ona koristila i za pokretanje obližnje vodenice, čiju sam fotografiju objavio u jednom od tekstova na ovom blogu.

Za ono vrijeme izvor, koji se nalazi svega oko metar iznad razine mora, pa je i opasnost od zamućenja uvijek prisutna, uređen je vrlo funkcionalno i tehnološki suvremeno. Tada je postojala i danas napuštena linija za pročišćavanje izvorske vode na sustavu svojevrsne elektrolize vode, koja je nakon rata napuštena, te zamijenjena ne baš prihvatljivim kloriranjem.

Jedna od posebnosti Fonte Gaja je i činjenica u otprilike isto vrijeme iznad njega uređena cesta koja je iz Labina vodila do Pule! Vjerujem da ni danas mnogi koji prolaze tom prometnicom ni ne slute da se na tom mjestu ispod asfaltnog kolnika nalazi veliko vrelo vode!

Zahvaljujući Mladenu Bastijaniću, zaposleniku Vodovoda Labina, koji javnost Labinšćine  često upozorava na opasnosti koje prijete toj vodi, a time i našem zdravlje, najprije sam obišao unutrašnjost izvora, bio na mjestu odakle je samo vrelo vode, koje tog dana nije bilo baš "žgajo". S fotoaparatom u ruci obišao sam i njegovo neposredno okruženje u lijepom prirodnom okruženju, slikao izvana i zgradu izvora Kokoti te mjesto gdje višak vode završava u obodnom kanalu, odakle ta voda završava najprije u rijeci Raši, a potom u istoimenom zaljevu.

Pokazao mi je Mladen i završetak podzemnog kanala koji se provlači cijelom Rašu, koji završava na suprotnoj strani od otvorenog kanala kojim dolaze i iz Labina otpadne vode na svom putu do moru. Sve je to nedaleko od mjesta gdje je još u doba Italije izgrađen sustav za pročišćavanje otpadnih voda, zapušten i napušten nakon rata.

 




















Nema komentara:

Objavi komentar