petak, 30. ožujka 2018.

CVJETNI KORZO ILI PARADA MLADOSTI PRIJE POLA STOLJEĆA

U doba moga dječaštva, kada su se za ljetnih mjeseci nosile kratke hlače, mi školarci smo proljeće dočekivali Cvjetnim korzom. Bila je to svojevrsna parada gradskim ulicama učenika osnovnih škola i vrtića na kojoj su se oni, zapravo njihovi maještri, nadmetali i uživali u raznim kreacijama posvećenim u pravilu proljeću. Kretalo se od trga u Podlabinu do Crća u starom gradu i natrag, uz mnoštvo znatiželjnika, prijatelja i roditelja koji su s mnogo pažnje promatrali tu veselu kolonu. U pravilu, ali je bio i drugim oblika iskazivanja mašte i stvarateljskog duha, pa su se klinci i klinceze pojavljivali kao svemirci, marsijanci, vitezovi i što još sve ne.
Bio je to samo jedan oblik proljetnog buđenja (ali i najave ljetnih školskih praznika i kupanja), budući da se u to vrijeme trčala i Titova štafeta, kasnije Štafeta mladosti, slavio Praznik rada i što još ne.
Dio nekadašnjih manifestacija poznat kao Cvijetni korzo sačuvan je i u fotografijama, koje mi je odstupila Anamarija Lukšić iz gradske uprave, u čijoj se zbirci nalazi dosta vrijednih dokumenata o našem gradu. Ovo je na neki način njihova premijera, uz želju da se jednom dana građanima Labina prikazu i u lijepim prostorima gradskog muzeja.







srijeda, 28. ožujka 2018.

LABINSKA KOMUNA - PRVI BROJ OBJAVLJEN JE 24. TRAVNJA 1976.

Labinska komuna bilo je općinskog glasilo, službeno SSRN, koje je živjelo nešto više od dva desetljeća - od travnja 1976. godine do 1997. godine, kada se gasi. Za to je vrijeme Labinska komuna postala vrlo popularan list, osobito među iseljenicima kojima je to bila najbolja veza sa starim krajem. Komuna je pratila sav život na Labinšćini - od politike i gospodarstva, do prosvjete, kulture i sporta. Postojao je i Iseljenički kutak, dopisnik iz New Yorka bio je Renato Dundara, posebna se pažnja posvećivala prošlosti ovog dijela Istre, očuvanju cakavice, života u mjesnim zajednicama. I još puno toga.
List se bavio i organiziranjem kulturnih i sportskih događanja, izboru sportaša godine te posebno izdavaštvom. U prvom je planu bila zavičajna prošlost.
List se pokrenuo u sklopu Glasa Istre, pa sam, kao novinar tog lista, bio njegov prvi urednik. Kasnije će nakratko glavni urednik biti Vladimir Šverko, da bi ubrzo na čelo Labinske komune stao Valter Černjul. Uz njegovo je ime najvećim je dijelom, praktički sve do kraja izlaženja, povezan taj list, koji je odgojio i dosta i danas poznatih labinskih novinara. Njegove prve suradnice bile su novinarka Loredana Ružić i fotoreporterka Slavica Ružić, a dosta dugo vremena zamjenica glavnog urednika bila je Liliana Vale.
Hoćeš-nećeš sudbina tog lista bila je vezana uz politiku, uostalom bila su neka druga vremena, kada su svi puhali u isti rog. Nestankom socijalističke Jugoslavije i nastankom višestranačke demokratske Hrvatske očekivalo se da će mediji postati potpuno samostalni u novom političkom i društvenom okruženju. U tako nešto vjerovao je očito i Valter Černjul, koji je na kraju spakirao stvari i otišao raditi u Italiju, odakle se nedavno vratio. Izgleda da to onda nije bila jedina iluzija i očekivanja, pa politika dalje drži na uzdama (privatne) medije. Štoviše to čini i bolje nego ranije,  sve pod parolom općeg dobra, ali i to ima svoju cijenu, koja se plaća iz zajedničke nam blagajne.
Vratimo se opet u prošlost, odnosno na prvi broj Labinske komune tiskanog 24. travnja, nekoliko dana uoči Dana oslobođenja Labin i skorog Praznika rada. O tome tek podatak da su u prvoj redakciji uz urednike još sjedili Antej Ukušić, Anton Gergorić, Bruno Hrvatin, Mirko Kramarić, Daniel Načinović, Ratko Licul, Mara Rosić i Krešimir Čuturilo. Sve ostalo ćete vidjeli sami u presliku prvog broja, uz dodatak dviju fotografija - kasnijeg uredništva Labinske komune te lika Valtera Černjula i Liliane Vale.








 



ponedjeljak, 19. ožujka 2018.

NA RADNOM MJESTU

Pod ovim sam nazivom sakupio osam fotografija nastalih prije tridesetak i više godina kojima je radno mjesto glavno vezivno tkivo. Škola, rabački hotelijeri, ravnanje pjevačkim zborom ili folklorašima - svejedno. Ponekad i poziranje nakon radnog usjeha - dio je (slatkog) posla.

Neke od njih ćete prepoznati, a neki će prepoznati sami sebe, u nekom drugom, davno završenom izdanju!

Dio fotografija moj su uradak, većinu potpisuje Slavica Ružić, a nekim ne znam autora.








četvrtak, 15. ožujka 2018.

BOĆARI - NAJMASOVNIJI I NAJUSPJEŠNIJI SPORTAŠI LABINŠĆINE

Možda se netko i neće složiti s tom tvrdnjom, budući da je Labin i grad sportaša, da je on iznjedrio i neponovljive "labudice", ali razloga za njihovu hvalu ima.

Počelo je još ranih pedesetih, boćalište, popularni "đog" postoji u svakom selu kao glavnom okupljalište muškog dijela stanovništva. Veliki zamah je započeo dolaskom legendarnog Josipa Bepeta Ružića iz Umaga, gdje je radio po partijskom zadatku, kada Labin postaje jednog od glavnih boćališta u Istri, a on državni reprezentativac. Bilo ih je i kasnije, u Labinu je 1971. godine, u povodu pola stoljeća Labinske republike održan prvi međunarodni turnir. Na istom otvorenom igralištu na kojem se okupljaju i dana labinski boćari, unatoč obećanju političara da će im upravo oni izgraditi dvoranu, bez kojeg nema kontinuiranog rada i uspjeha. Tek nakratko, u eri gradonačelnika Marina Brkarića i voljom Vojka Baznika boća se u nekadašnjoj lamparni.

I kao za inat uspjesi se i dalje nižu, osobito kada je na čelo ženske ekipe BK Labin došao Romano Grižančić, uz kojeg se vežu nove državne i međunarodne titule. O tome opširnije pišem na jednom drugom mjestu, a ovdje nudim samo nekoliko starih fotografija iz zbirke starog boćarskog zanesenjaka Pineta Štemberge. Ako je suditi po onome što sam vidio u njoj ima dovoljno "štofa", vrlo često od rada legendarne fotografkinje Slavice Ružić, za veliku i odlično posjećenu izložbu u gradskom muzeju ili na nekom drugom prostoru. Zbog čega ne u tako nešto i vjerovati i zahvaliti se svim boćarima Labina i Labinšćine, među kojima ima i podosta veterana koji svoju krepost održavaju upravo boćanju i druženju.










petak, 9. ožujka 2018.

SINDIKALNA KNJIŽICA RUDARA IZ BARBIĆI IZ VREMENA LABINSKE REPUBLIKE

Zahvaljujući Branku Petriću iz sela Barbići, koji je u potkrovlju jedne tamošnje stare, urušene kuće našao vrijedne dokumente iz vremena Italije, spasivši ih time od propadanja, došao sam do vrijednih dokumenata. Među njima najviše mi je zapela za oko članska knjižica Federacije rudara Labina rudara Gripparich Giacoma iz Kunja. U njoj su regulirana prava i obveze članova, a članarina je iznosila jednu liru mjesečno. Učlanio se u kolovozu 1920. godine, a naredne godine, kada dolazi do velikog štrajka 2. ožujka 1921. godine, poznatog kasnije kao Labinska republika, članarinu ne plaća četiri mjeseca. Naredna je godina bila izuzetno teška za labinske rudnike, kada mnogo rudara ostaje bez posla, uključujući nakratko vjerojatno i našeg vlasnika članske knjižice.

Iste godine Griparić Jakov je i član Talijanske federacije zaposlenih u rudniku, od koje na ime Gripparich Giacomo, dobiva svojevrsnu socijalnu knjižicu za pomoć. Taj je sindikat lijeve ideološke orijentacije o čemu svjedoči i srp i čekić na poleđini "tesere".

Slijedi članska knjižica Nacionalne udruge zaposlenih u industriji iz 1926. godine, tada već pod "kapom" Fašističke stranke uz nepromijenjeno prezime rudara iz Kunja. Ta se promjena uočava na knjižici Konfederacije fašista zaposlenih u industriji, na kojoj njegovo prezime ostaje bez svoga ć(ch).

Isto je i na radnoj knjižici 1937. godine.

Šetnja kroz prošlost u ovoj priči završava 1948. godine isječkom mirovine za nekadašnjeg rudara Jakova Griparića, službenog državnog dokumenta koji je u to vrijeme još bio dvojezičan, uz hrvatski koristio se i talijanski jezik.











četvrtak, 8. ožujka 2018.

PRIČA O BARTIĆI KAO "GLAVNOM GRADU" LABINŠĆINE

Bartići. Selo smješteno na visokoj kamenoj uzvisini prešaranoj brojnim suhozidima na jugoistočnom dijelu Labinšćini. Sa svih je strana opasano šumom, a do rijetkih kuća uspinje se uskim putem, koji sa spaja s nekada starom rimskom cestom za Labin nedaleko od Kranjci, Na križanju prema "šofitu" Labina nalazi se spomenik poginulih partizana s ovog područja.

Upravo zbog njih i Narodnooslobodilačke borbe skrećem prema selu u kojem je tijekom rata nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. godine bilo sjedište NOO Labina te drugih institucija vlasti i Pokreta. Na to podsjeća spomen kuća na rubu sela, a u ono vrijeme Bartići su bili daleko od Labina i drugih urbanih cjelina i teško dostupni njemačkim okupatorskim vojnicima. S obzirom na njegovu izoliranost lako se mogli prati i kretanje njemačke "žive sile", koja stoga nikada nije uspjela iznenaditi partizane. Na toj ploči piše da su to bili i prvi slobodni izbori u Istri.

Ono što Nijemci nisu uspjeli za rata, uspijeva im u posljednjih nekoliko godina, kada i u Bartićima niče sve više kuća za odmor. S obzirom na "zaglušujući" mir i odvojenost od bučne svakodnevice ljetnih mjeseci, prekrasnom pogledu te bezbrojnim varijacijama dugog pješačenja, Bartićima je teško naći premca na ovim prostorima. S tim bi se složio i mladi par iz Labina kojeg sam zatekao na vrhu sela za njihovog kretanje prema vrhu Oštri.

Zbog toga i sada ovdje debeli mir prekidaju povremeno tek građevinski strojevi.

I dok vas arhivirana prošlost vuče u neka druga, za većinu nas nedoživljena vremena, mami me današnji sunčan dan koji nude prekrasne čari prirode. I gotovo s nevjericom prati pogled malog ponija. Samo djeličak tog ugođaja dijelim s vama, jer ono pravo mora se doživjeti na licu mjesta!